Skip to main content

Povratak u nevinost kroz Rad Byron Katie

“Jedina stvar koja je ikad rođena je misao. Jedina stvar koja umire je misao. Misli se pojavljuju i nestaju. Misli dolaze da odu, a ne da ostanu. Najgore što se može desiti je nepreispitana misao koja se pojavljuje sada.“ Byron Katie 

Byron Katie je jedna od mojih omiljenih duhovnih učiteljica. Godinama je bila u teškoj depresiji da bi na kraju završila spavajući na podu (vjerujući da nije dovoljno vrijedna kreveta) ustanove  za liječenje ovisnosti. Jednog jutra se probudila i njen pogled je pao na bubašvabu koja joj je milila po nozi i u tom momentu se desio preokret u njenom životu. Ona kaže da je to bilo kao da se sva tama podigla sa nje, a na tom mjestu su ostale svjetlost i ljubav. Iznenada je shvatila da svijet nikad nije bio uzrok njene patnje, nego da su njene misli o svijetu i ljudima prouzrokovale svu njenu patnju:

“Po prvi put u svom životu, gledala sam bez ideja, bez misli ili unutrašnje priče. Sav moj bijes, sve misli koje su me mučile, moj cijeli svijet, cijeli svijet je nestao. Tu nije bilo mene. Bilo je to kao da se nešto drugo probudilo. Otvorilo je svoje oči. Gledalo je kroz Katieine oči. I bilo je svježe, sjajno, novo, nikad ga prije nije bilo. Sve je bilo neprepoznatljivo. I to je bilo tako ushićeno!”

Neki ovaj trenutak zovu prosvjetljenje. To je definitivno kraj starog identiteta kako to Katie opisuje ovdje (“Tu nije bilo mene.”) i rođenje nečega što se riječima ne može opisati. Katie je bila toliko privlačna ljudima nakon ovog iskustva da su se oni počeli okupljati u njenoj kući i pitati za savjete kako da postignu to isto stanje i kako da okončaju patnju. Ona ih je pozvala da preispitaju svoje stresne misli i uvjerenja, i to je bio početak Rada (The Work), jednostavnog ali itekako moćnog procesa pomoću kog se identifikuju, preispituju i razrješavaju stresne misli koje su uzrok sve patnje u svijetu.

A na koji način je Rad povezan sa idejom povratka u nevinost, u izgubljeni Raj našeg djetinjstva? Ego identitet je izgrađen od priča koje imamo o sebi, o drugima i o svijetu. U procesu preispitivanja misli, taj haos u glavi prirodno nestaje i kada raščistite sve priče, ono što ostane je vaše istinsko sopstvo, čista svijest. Jedno od ključnih pitanja u Radu je, ’Ko biste bili bez vaše priče?’ Ovo je zanimljivo pitanje jer nas poziva da iskusimo sebe bez naših misli ili bez ’nas’. Priča može biti nešto prosto poput, ’Ja sam majka’, ili nešto malo kompleksnije, ’Ja sam ti majka i ti treba da me slušaš jer ja znam šta je najbolje za tebe’. Kakva god da je priča, izvorna priča sadrži samo jednu riječ – ’ja’,  i od te jedne priče započinju sve druge.

Neki mudri ljudi su rekli da se mi ne rađamo kada izađemo iz majčine utrobe, nego se to dešava kada se rodi ’ja’, to jeste, osjećaj i uvjerenje da smo mi osoba odvojena od svega što nas okružuje. Naši roditelji nas nehotično uvedu u ovaj san učeći nas riječi i nazive stvari i naposljetku mi zaboravimo da riječ nikad nije i sama stvarnost. Na primjer, mogu neki objekat nazvati ’drvo’. Mogu takođe imenovati i dijelove tog objekta (grane, listovi, korijen i sl.). Ako odem još dublje doći ću do nečega što naučnici zovu ’atom’, ali ako sam zaista iskrena, moram priznati da ne znam šta je nešto u svojoj suštini, jer to riječ nikad ne može dodirnuti. Mogu neki objekat nazvati hiljadama imena, ali nijedno ime neće izraziti istinu i suštinu toga objekta, koja je neodvojiva od svega što postoji. Stvarnost je nesaznatljiva, mada ego uvijek pokušava da je strpa u neki koncept, pokušava da nešto ’zna’ – tako zapravo živi – u poznatome.

Kada živimo isključivo identifikovani kao ego-um,  život izgubi svoju svježinu i tajanstvenost. Gledamo sve kroz naučene obrasce, očekivanja, projekcije i sjećanja. Ne vidimo ovaj svijet onakvim kakav jeste, nego kakav naš je um. Imamo osjećaj da nam nešto nedostaje dok tražimo nešto što se nikako ne može pronaći u ovom svijetu izgrađenom od mentalnih struktura  i ideja. Izgubljeni u konceptualnom, zaboravimo ko smo mi. Nestvarni svijet naočigled razdvojenih objekata (u kome smo i mi sami tek jedan objekat) postane stvaran, dok stvarni svijet nestane iz naše svijesti (ali se nikad zapravo ne izgubi).

Rad Byron Katie nas poziva da preispitamo misli u koje vjerujemo i to može ići jako duboko. Cijeli mentalni svijet može nestati zajedno sa ’nama’ u njemu. ’To je drvo’, možete li znati da je to istina? Možete li apsolutno znati da je to drvo? Nakon što sam praktikovala Rad duže vrijeme, moj iskreni odgovor je uvijek ’ne’, ne mogu apsolutno znati ništa. To što zovemo ’drvo’ možda je sam Bog koji se pojavljuje u tom obliku i boji služeći nam neumorno i u svakom trenutku baš kao i sve ostalo oko nas.

Kada sam krenula na duhovno putovanje, nisam ni slutila da će ono voditi razgradnji svega što sam naučila, svega što sam mislila da je ispravno, svih poznatih obrazaca. Krenulo je nevino, čitanjem knjiga za samopomoć, radom na emocijama, istraživanjem duhovnih učitelja, praktikovanjem prisutnosti. Pokušavala sam učiniti svoje postojanje malo udobnijim, srećnijim i mirnijim. Pokušavala sam biti dobra osoba. To je nešto što mi kao odvojene osobe uvijek pokušavamo raditi; upravljati, manipulisat ili izboriti se za neko sigurno mjesto, povećati naše šanse nasuprot drugima, poboljšati sebe kao osobu i postati neko bolji kako bi nam i život bio bolji. Život je tako uvijek neka borba. Nikako da stignemo na odredište. Uvijek nešto tražimo, uvijek nešto popravljamo, a cilj nam stalno izmiče.

Vjerujem da duboku unutra ljudi imaju (često nesvjesnu) tinjajuću sumnju u vezi samih sebe; osjećaju se nepotpunim i često neautentičnim (znam da ja jesam!) sve dok za sebe misle da su neko biće sačinjeno od mislih koje imaju. Ovo znači da su stalno gladni i da traže da se nečim nadopune. Neki misle da će im romantična veza donijeti ispunjenje, više novaca, novo auto, kuća, drugi posao i sl. Ali to se nikad ne može desiti dok god je naš pogled uprt van, dok god tražimo od svijeta da nas ispuni. Kako bismo otkrili svoju istinsku prirodu, stari ego identitet mora umrijeti. To je poput preobražaja leptira. Čahura mora da se slomi da bi leptir izrastao u svoj puni potencijal. Tako i ego, ta mentalna tvorevina, mora da se raskrinka da bi mi otkrili svoju istinsku cjelovitost i integritet. Neuništivu, nevidljivu prisutnost koja smo mi i kojoj ne treba nikakva odbrana od svijeta, jer svijet je to takođe. Nema razdvojenosti. Vi i ja smo način kako se svemir izražava. Slavni astronom Karl Sagan je rekao:’Ako želite da napravite pitu od ničega, morate prvo izmisliti svemir.’ To je to! Nema pite bez svemira, kao što nema ni nas odvojenih od svega ostalog. Svaki naš udah i izdah podržava sve što postoji, a i taj dah  nerazdvojiv dio svega!

Mnogo ljudi pita kako mogu postići spokojno stanje,  unutrašnji mir ono što nam rođenjem svima pripada – Raj sada i ovdje. Različiti duhovni učitelji imaju različite odgovore na ovo. Ja uvijek toplo preporučim Rad Byron Katie, jer uz pomoć Rada idete direktno na izvor stresa i patnje – vaše vlastite misli. I svaki put kada preispitate misli i razriješite neko stresno uvjerenje, svijet se promijeni. Ono što je unutar vas se zrcali spolja. Haos unutra – haos vani. Mir unutra – mir spolja. Kada odradite Rad, to je kao da ste raščinili magiju, više ne vjerujete da je Djeda Mraz stvarna osoba i više ne vjerujete da vaš muž treba da ima posao kada ga nema. Prestanete se sukobljavati sa onim što jeste. Ili bolje rečeno, dijelovi vas koji su se nekad sukobljavali su jednostavno nestali. Što više ’umrete’ za svijet (vaše želje, potrebe, ideje o onome što treba i ne treba da se dešava), imate sve više mira i sve više se možete jednostavno radovati u svijetu i toku događaja umjesto da ih pokušavate mentalno kontrolisati. Vratite se u nevinost vašeg ranog djetinjstva, ali ovaj put sa mudrošću koja zna da ništa ne zna. Bogata, siromašna, zdrava, bolesna, sama ili sa nekim – kako mogu znati šta je dobro za mene ili vas, šta treba ili ne treba da se dešava, kako svijet ili bilo šta treba da izgleda? Ne znam jer su blagoslovi često sakriveni (ne prepoznamo ih odmah) i ponekad ih uvidim tek kad prođu godine (ili odmah nakon što uradim Rad!:). I naposljetku, samo Bog ima tu veliku sliku i sve komadiće Slagalice. Možda vas je konobar kafom zalio da biste izbjegli neku nesreću kasnije. Ko zna? Ako mislite da znate, dobrodošli u pakao. Ako umrete u nepoznato, dobrodošli u raj.

Sviđa vam se ovaj post? Podijelite ga sa svojim prijateljima na društvenim mrežama.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *