Skip to main content

Razgovor sa Byron Katie – Šta znači probuditi se?

David Welch: Šta znači to probuditi se? Da li je to proces koji se razvija ili neko trajno stanje? Koji su znakovi da napredujemo? Ko i šta smo mi kada smo budni?

Byron Katie: Ako pokušavate nadzirati svoj napredak na duhovnoj stazi – ako mislite da imate bilo kakvu ideju dokle ste stigli – bolje vam je da se poštedite te muke. Nema nikakvog postignuća zato što ste vi već to što pokušavate postati. Sve što je razdvojeno nestaje u svijetlu svijesti.

Kada spoznate istinu, shvatite da to nije neki podvig. Ništa niste uradili; podvig je jednostavno radost da vas primi ono što vi već jeste. To je um koga susreće um – bez suprotstavljanja. To nije ništa lično. Istina nas oslobodi bilo kakvog vezivanja za ideje poput ‘sopstvo’ i ‘drugi’. Ne postoje ljudi; ne postoji um; sve je to san. Ova vježba preispitivanja misli uklanja sve, sve dok um vjeruje da postoji čak i kao um. Projektovani svijet se prvi raspline, a onda nestane i um, i čak i bilo kakvi tragovi da je taj um ikad postojao. To je moj svijet. Kada je završeno, onda je stvarno završeno.

Jedina stvar koju je bitna u vezi sa prosvjetljenjem jeste da li vam vjerovanje u neku misao donosi stres ili ne. Da li vas to boli ili ne? Ako vas ne boli, divno: uživajte u tome. Ako vas boli – ako vam uzrokuje bilo kakav stres ili nelagodu – preispitajte tu misao, i prosvijetlite se za nju. Patnja je stvar izbora. Ne mora da traje godinama. Možete je skratiti na mjesece, sedmice, dane, minute, sekunde. Naposljetku, kada se pojave te iste misli zbog kojih ste nekad patili, vi ste opušteni. Zapravo, vi sijate; hodate ulicom sijajući kao sijalica od hiljadu vati. I kada pomislite, ‘Potrebna mi je majčina ljubav’, samo ćete se nasmijati jer ste prosvijetljeni za tu misao, i za narednu i narednu.

I dok praktikuje Rad, um može popustiti svoju vezanost za identitet  – bezbjedno i nježno. Kada preispitate svoje stresne misli i predate sve ono što ste ‘vi’ mislili da ste, stignete do mjesta gdje se pitate ‘Bez te misli, šta sam ja?’ Ne znači da je identitet stvaran samo zato što se on pojavljuje. Niko ne zna šta je on ili ona. Onog trena kada to izgovorimo – to nije to.

Jednom kada temeljno preispita svoje misli, um počne da projektuje svijet koji je potpuno dobrostiv. Ljubazan um projektuje ljubazan svijet. Ako neko drugi vidi nešto što nije savršeno, jasan um to ne može isprva da pojmi jer ne može to da projektuje. Ali se sjeća tog drevnog snivanog svijeta kada je i on to vjerovao, pa u tišini ima neku predstavu o tome, poput eha iz prošlosti. Uvijek je zahvalan za način kako vidi stvari, i razumije kako to drugi sagledavaju. To takvom umu ostavlja dosta energije da napravi fantastične stvari u trenutku, jer jasnom umu su sve opcije vidljive. To je neustrašivo stanje bivanja. Nema ograničenja.

David: Imate li neke dnevne rituale ili vježbe koje slijedite ili preporučujete?

Katie: Probudim se. Operem zube. Istuširam se. I pustim da mi dan pokaže šta je slijedeće. Što se tiče preporuka, pa pozivam ljude da rade Rad svaki dan, ako žele da žive srećan život.

David: Šta je svrha vašeg života?

Katie: Moj posao je da što više ljudi sazna da postoji izlaz iz patnje. Ne očekujem da rade Rad, samo želim da znaju da on postoji.

David: Ko vas inspiriše?

Katie: Ljudi koji su dovoljno hrabri da preispitaju svoje stresne misli.

David: Ako naš svijet potencijalno ide u susret ekološkoj katastrofi, kako da živimo svoje živote? Koje su vaše misli o klimatskim promjenama, očuvanju naše planete i budućnosti čovječanstva?

Katie: Gledala sam u cijev pištolja uperenog u mene, i nekoliko puta sam čula ustrašene, nevine ljude kako mi prijete da će me ubiti, i nikad ni za tren nisam bila uplašena. Strah je priča u vezi budućnosti. Kako sam mogla znati hoće li taj čovjek povući okidač? Kako mogu znati da će se desiti ekološka katastrofa, ili ako se desi, da će to biti loša stvar za planetu? Jednom kada ovo razumijete, i kada počnete živjeti u stvarnosti, a ne u svojim mislima o stvarnosti, život postane neustrašiv, pun ljubavi i zahvalnosti, šta god da ta nepostojeća budućnost može da donese.

Kada smo u ratu sa stvarnošću uvijek slutimo neke nadolazeće katastrofe, bilo planetarne bilo lične. To je jako bolan način života. Možda će se ekološka katastrofa desiti, možda neće. U međuvremenu, ja obavljam svoje poslove kao da nema života ni smrti ( i nema). Moja kuća se napaja sunčevom energijom, auto koje vozim je hibrid, pažljivo recikliram, glasam za ljudi koji govore da su zabrinuti u vezi globalnog zagrijavanja, podržavam ekološke programe. Neustrašiva sam, bezbrižna, i radim sve što je u mojoj moći. ‘Nabavi solarne panele’, kaže um, i nema nijednog opravdanog razloga zašto ne bih, pošto sam preispitala sve misli putem Rada. Paneli su instalirani, a moj račun za struju je dva dolara mjesečno, i nekad u budućnosti ću otplatiti sve što sam uložila i više od toga. Ova volja odgovara mom postojanju, svi moji tragovi uklonjeni (ekološki štetni tragovi – prim. prev.), zahvalan život vraćen onome odakle je došao.

Jednom sam održala govor za grupu ekologa. To je bilo na Bioeeners konferenciji u San Francisku, i stotine ljudi su došli da to slušaju. Mnogi od ovih ljudi su žrtvovali svoj život za spasavanje planete. Pričala sam neko vrijeme o mojoj posvećenosti zaštiti okoline, što je za mene razumno i ljubazno ophođenje. Onda sam ih pitala da podijele sa mnom svoje misli o okolini. Oni su živjeli sa jako puno straha, čah užasa – i po njihovim riječima – sa ogromnim teretom na svojim plećima. Ali mnogi od njih su imali otvorene umove i bili su voljni da preispitaju svoje misli koje su im uzrokovale toliko stresa. Pomogla sam im da urade Rad na misli poput ‘Nešto strašno će se desiti’, ‘Moram spasiti planetu’, i ‘Ljudi treba da budu savjesniji’. Oni su otkrili da su ih ove misli izluđivale, ali i kako misli imaju suprotnosti koje mogu biti podjednako istinite.

Nakon nekoliko sati intenzivnog preispitivanja misli, pitala sam ih da zamisle najgore što se može desiti ako nastavimo da zagađujemo našu predivnu planetu i pozvala sam ih da sastave listu. ‘Planeta će postati nemoguća za život čovjeka. Hiljade vrsta će izumrijeti. ‘ I dalje na taj način. Jednom kada su sastavili svoje liste, preispitali smo neke od tih izjava i ja sam ih pitala da preokrenu ime liste i da umjesto ‘Najgore stvari koje se mogu desiti našoj planeti,’ napišu ‘Najbolje stvari koje se mogu desiti našoj planeti,’ i onda da nađu određene, iskrene razloge zašto bi svaka izjava sa te liste bila istinita. Zašto bi to mogla biti najbolja stvar za našu planetu ako bi postala nemoguća za život čovjeka, na primjer? Mnogi od njih na početku nisu željeli da se time bave, i tu je bilo dosta otpora i dosta uznemirenih pitanja, ali to su bili hrabri ljudi, i na kraju su našli valjane razloge zašto je svaka izjava sa liste najbolja stvar koja se može desiti. ‘Moglo bi biti dobro za neke ugrožene životinjske vrste kada ne bi bilo ljudi na zemlji.’ ‘Bilo bi dobro za insekte.’ ‘Bilo bi dobro za prašume.’ ‘Ne bismo crpili resurse i bušili planetu do iznemoglosti’. ‘Ko zna kakve inteligentne vrste bi evoluirale ako bismo mi nestali?’ Neki od njih su se nosili sa obeshrabrenošću i iznemoglošću od borbe već godinama, i neki su mi kasnije zahvaljivali i govorili kako im je ova vježba vratila snagu.

Jedna od stvari koje otkrijete kada počnete da praktikujete Rad je da svijet ne treba spasavanje. Već je spašen. Kakvo olakšanje! Najprivlačnija stvar u vezi sa Budom je da je on spasio jednu osobu: sebe. To je sve što je trebalo da spasi, i kada je spasio sebe, cijeli svijet je bio spašen. Sve njegove godine podučavanja – četrdeset godina očiglednog suosjećanja – su bile samo spontani ishod tog jednog trenutka uvida.

Prevela i prilagodila: Gordana Ivetić

Preuzeto sa:

Awaken Interviews Byron Katie About What It Means to Awaken

 

Sviđa vam se ovaj post? Podijelite ga sa svojim prijateljima na društvenim mrežama.

One thought to “Razgovor sa Byron Katie – Šta znači probuditi se?”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *