fbpx Skip to main content

Šta je to ‘probuđenje’?

Sigurna sam da među ljudima koji čitaju postove sa ove stranice ima i onih koji su čuli ovu riječ – ‘probuđenje’, a možda već ima i onih koji tragaju za time.

Kada sam počela da se bavim duhovnim traganjem, to je bilo prvenstveno iz dva razloga – željela sam naći mir i izbjeći bol. U početku sam se bavila tumačenjem snova, radom na emocionalnim reakcijama i generalno proučavanjem psihologije pokušavajući da razumijem zašto ljudi rade ono što rade. Tako bi mi bilo lakše da ih opravdam – on je takav zato što npr. dolazi iz takve porodice, zato što su mu i roditelji takvi, zato što je odrastao u tom okruženju i sl. Osvještavanje se sastojalo iz pokušaja da stvari ne doživljavam lično nego da razumijem odakle one dolaze. Govorila bih sebi – ok, kada je taj i taj bijesan, to se tiče njega, kada ja odgovorim bijesom, to se tiče mene, to je moje i onda bih proučavala to moje – zašto me je nešto ili neko izazvalo da se ljutim. Ljutnja je bila neprijatelj br. 1.

Onda je jednog dana poznanik spomenuo ovu magičnu riječ ‘probuđenje’, i ego naravno nesiguran kakav je oduvijek bio primio se na tu riječ i tako je potraga krenula. Probuđenje je značilo spasenje iz vječne borbe bježanja, sukoba, od mogućnosti  emocionalnog ranjavanja i bola. Probuđenje je tad značilo biti superioran, biti nedodirljiv, biti sve ono što ego nije. Kakav divan san.

Da, san jer sve dok mislimo da će se nešto desiti u budućnosti – već smo u hipnozi. Već sanjamo budućnost koja ne postoji, koja je tek misao i sanjamo da smo mi ti koji kontrolišemo život. Moj san je trajao nekoliko godina bjesomučnog traganja – ništa drugo nije bilo važno. A onda se polako traganje potrošilo. Kao svijeća kojoj nestane fitilja, klatno sata koje izgubi momentum – tako je i to konačno splaslo. Desio se neki prirodan zamor od traganja nečeg boljeg nego što je ovo sad.  Stala sam, otvorila oči i pogledala svijet kroz um koji je bio spreman da vidi ono što jeste.  Zašto nam ovo što jeste nikad nije dovoljno? Zašto život sam po sebi kakav jeste nije dar?

A onda, oh moj Bože, ruke! Kako su ruke fantastične dok elegantno klize kroz zrak, miluju, prsti se izvijaju, dohvataju predmete, objašnjavaju milo, meko, tečno. Tu je šolja kafe, mmmm. Sunce. Kiša. Vjetar. Radost koja navire niotkuda. Muzika. Tu su koraci koji lagano dodiruju zemlju – sami od sebe. Sirovi život bez filtera – eksplozija. Tu je SVE koje nekad nisam vidjela jer sam bila zabavljena mišlju o probuđenju, o nečemu boljem što bi trebalo biti, ali da bi se otkrilo to SVE – onaj koji traži mora da nestane tome svemu, da se prirodno rastopi u ljubavi koja jeste sada.

Pa šta je onda to ako i postoji – probuđenje? Rekla bih da je to prirodan razvoj, prirodno sazrijevanje koje se čini mi se sve više i više dešava kako naša kolektivna ljudska svijest ubrzano razmjenjuje informacije na globalnom planu.  Prvi korak je primijetiti da se i potraga dešava sama od sebe i dok tražite to je to, nema stajanja jer vi niste ti koji dirigujete životom. Morate otplesati svoj ples, mora se istrošiti energija koja stoji iza traganja i onda kada se svi snovi potroše, kada vas bol razbudi, prirodno ćete stati, vratiti se sebi, vratiti se iz hipnoze o podijeljenosti, prestati tražiti ispunjenje u budućnosti koja ne postoji, od drugih i kroz druge jer shvatite da je jedino mjesto cjelovitosti u vama i to mjesto jedino u sebi možete razotkriti.

Probuđenje je takođe kontinuiran proces – proces gubljenja filtera kroz koji gledamo na stvarnost tako da na kraju ostane čista svijest i spoznaja da sam ja ta čista svijest. To nije tačka u koju se stigne i onda odatle gledate na svijet sa neke visine. Naprotiv, to je otkriće da nema ko da stigne, da je to uvijek samo život koji se spontano dešava , život koji lista, cvjeta, sazrijeva. To je život u formi tzv. bakterija (bez kojih ni mi ne bi mogli postojati), ptica, riba, biljaka, čovjeka…To je sve dublje i dublje zaranjanje u život, u otvaranje i rastvaranje svih ideja i koncepata do izvorne nevinosti, i iako se ponekad čini da je za to potreban napor, i taj napor nam dođe onda kada treba da dođe.

Za kraj jedna vježba:

Primijetite prostor odakle se rađa misao. Jeste li vi odvojeni od tog prostora? Da li taj prostor ima granice? Da li je rođen? Da li umire?Pustite neka se sve dešava kako hoće, neka misli teku, ne pokušavajte da ih kontrolišete. Primijetite da misli ne mogu postojati bez svjesnosti o njima i da je svjesnost bila prije misli.  Primijetite kada misli odu u budućnost ili prošlost, primijetite da je i to samo misao koja se pojavljuje sad. Primijetite kako život u vama i kroz vas naprosto teče – pojavljuju se more senzacija i nestaju, more utisaka i nestaju – sve se mijenja – samo jedno uvijek ostaje isto – vi – svijest koja je svjesna svih tih promjena.

S ljubavlju,
G.

 

 

 

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *