Skip to main content

Zašto je bolno biti ‘neko’?

Prije nego što smo povjerovali da smo ‘neko’ nije bilo bola, nije bilo grča odvojenosti – bili smo sve, ljubav koja ništa ne isključuje. Tada je majčina ruka, bila i naša ruka, lica drugih ljudi, naša lica – naš cijeli, nepodjeljeni svijet. Čista svijest koja sve obuhvata.

Čim povjerujemo da smo ‘neko’, a to se desi prilično rano u djetinjstvu, odmah se pojavi i ‘moje’ i strah da ćemo nešto izgubiti ili da nećemo dobiti ono što želimo. U momentu kada smo povjerovali da smo odvojeni, izgubili smo raj jer biti ‘neko’ automatski znači biti zgrčen, malen; to je zapravo suženo stanje svijesti.

Što se više upinjemo da budemo ‘neko’ veća je i patnja. Tako je većina ljudi manje više ok u djetinjstvu, ali kada dođe pubertet tad počinje biti važno biti drugačiji, imati svoje ‘ja’ i sl., i to je obično period kad je moguće da zaglavimo u malo dublju patnju (ja jesam).  Pokušavamo da izgradimo fiksni identitet sačinjen od naših ideja (npr. – ja sam pametan, velikodušan, nepogrešiv, lijep/a, u pravu, ja sam majka, profesor…nastavite slobodno niz), a život koji nema sluha za te lelujave i nestalne ideje će ih neizostavno rušiti. I to će onda da boli. Ali to je dobra bol jer nas budi iz jednog sna koji smo imali o sebi – sanjamo da znamo ko smo i da se to može staviti u koncepte i riječi, sanjamo da znamo šta znači npr. biti ‘dobar’ ili ‘velikodušan’. Ovo su tek dvije riječi kojima pokušavamo opisati svekoliku stvarnost i duboku misteriju sopstvenog bića.

Sjećam se kada sam počela raditi kao profesor u školi najveći strah je bio da nešto pogriješim ili nedajbože da nešto ne znam pred đacima. Ego se identifikovao sa ‘ja znam, ja ne griješim, ja sam savršena’. Bolno je bilo braniti tu neku zamišljenu sliku koju sam imala o sebi. Bolno je bilo pokušavati kontrolisati samu sebe i pretvarati se da sam taj ‘neko’ što sam ga zamislila u glavi. Bolno je to bilo zato što je nemoguće – život je beskrajno mnogo jači od svake naše ideje, od svih misli sa kojima se ego identifikuje.  Ego je u suštini ništa, tek malecka misao ‘ja’, a život je sve.

Poslje nekog vremena, sve mi je lakše i lakše postajalo reći ‘ne znam’. Kada to prihvatite, udobno je biti u ‘ne znam’ jer je to neoboriva istina, ne traži nikakvu odbranu, nikakvo uzaludno trošenje energije. Sa ‘ne znam’ se možete konačno opustiti – prestati uvjeravati sebe i druge da ste nešto što niste.

Kroz Rad Byron Katie možete preispitati sve ideje koje imate o sebi, i konačno otkriti svoje pravo sopstvo ispod gomile naučenih koncepata.  Kada si postavite 4 pitanja i preokrenete svoje misli – ne ostane vam ništa. Divota! Jer biti taj ‘neko’ iziskiva planiranje, kalkulisanje, manipulaciju, odbranu kada zatreba – ogromna energija se troši na održavanje u suštini nepostojeće osobe – prosto iscrpljujuće. Daleko manje energije iziskuje biti ‘niko’, zapravo to je potpuno prirodno i nenaporno i predivno lijeno. Biti ‘niko’ je poput mačke koja se izležava, kunja, odlazi, dolazi, i koja apsolutno nema potrebu da ikoga impresionira. Svoja, cjelovita, spontana, ništa joj pod kapom nebeskom ne nedostaje, ušuškana u utrobu postojanja koje se uvijek brine i stara za sebe jer i mačka je to.

S ljubavlju,
G.

 

Sviđa vam se ovaj post? Podijelite ga sa svojim prijateljima na društvenim mrežama.

2 thoughts to “Zašto je bolno biti ‘neko’?”

  1. Gordana, ovo Vaše iskustvo je preslikano moje , što je , valjda i normalno samo što je moje bilo ranije i bolnije. Jedva čekam da pišete i o praktičnim tehnikama , ako ih ima. Molim Vas da pokrijete i primenu metode na decu i mlade
    Pozdrav, Alex

    1. Draga Aleksandra,

      Drago mi je što pratite stranicu. Što se tiče tehnike – cijeli život je tehnika, a onda tu je Rad (The Work) Byron Katie kog uvijek toplo preporučim ljudima u potrazi za mirom. 🙂 Nastojaću se malo pozabaviti i djecom u tekstovima jer iako nemam vlastitu imam dosta iskustva sa njima.

      Svako dobro,
      G.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *